POSITIO FRATERNITATIS ROSAE CRUCIS
STAV BRATSTVA ROSAE CRUCIS

Salutem Punctis Trianguli!
(Pozdrav na točkama trokuta!)

U ovoj prvoj godini trećeg tisućljeća a pred očima Boga svih ljudi i sveg života, smatrali smo ispravnim mi, zastupnici Najvišeg Savjeta Bratstva Ruže i Križa, da je došao trenutak, zapaliti četvrtu R+C baklju, kako bismo otvoreno izložili naš stav obzirom na sadašnju situaciju čovječanstva i iznijeli na vidjelo opasnosti koje ga opterećuju, ali također i nadu, koju u njega polažemo.

Neka bude tako!

Ad rosam per crucem
Ad crucem per rosam

PROLOG

Dragi čitatelju,
draga čitateljice!

Budući da nismo u mogućnosti razgovarati neposredno sa svima vama osobno, činimo to putem ovog Manifesta. Nadamo se da ćete njegov sadržaj nepristrano primiti na znanje i da bi to moglo pobuditi nešto u vama, pa bilo to i samo neki impuls. Nije nam namjera, uvjeravati vas u ispravnost ovog Stava, mnogo veća nam je želja da s ovim možete bez prisile suosjećati. Nadamo se, naravno, da će on u vašoj duši pronaći milozvučan eho. U protivnom uljudno molimo za vaš obzir.

Godine 1623. pripadnici Ruže i Križa su po kućama u Parizu polijepili plakate, koji su se činili kako tajanstvenim, tako su i budili znatiželju. Ovdje reproduciramo tekst:

"Mi, zastupnici najvišeg Kolegija Ruže i Križa, zadržavamo se vidljivi i nevidljivi u ovom gradu, i to milošću Svemogućeg. Njemu se obraća srce pravednika. Mi pokazujemo i poučavamo, kako se bez knjiga i crteža govori na svim mogućim jezicima u zemljama, u kojima se hoćemo pokazati, kako bismo tamo ljude, koji su naši bližnji, sačuvali od zabluda i smrti.

Ako netko osjeti želju, iz čiste radoznalosti doći k nama, neće mu uspjeti stupiti s nama u vezu. No ako se netko istinski potaknut vlastitom voljom želi upisati u registar našeg Bratstva, dat ćemo mu da vidi istinu naših obećanja, jer mi znamo procijeniti misli drugih, tako da se ne osjećamo istinski ponukanim, nastaniti se u ovom gradu, jer oni, istinskom voljom povezanih misli čitatelja, već imaju snagu, upoznati nas s njim kao i snagu, njega upoznati s nama."

Već nekoliko godina ranije su pripadnici Ruže i Križa privukli na sebe pozornost, kada su u javnosti istupili s tri od tada poznata Manifesta: Fama Fraternitatis (1614.), Confessio Fraternitatis (1615.) i Chymischen Hochzeit Christiani Rosencreutz (Himijska svadba Christiana Rosencreutza) (1616.). Ova tri spisa pobudila su u ondašnje vrijeme mnogobrojne reakcije u krugovima intelektualaca, ali također i u redovima političkih i religijskih autoriteta. Između 1614. i 1620. objavljeno je oko 400 pamfleta, manuskripata i knjiga, neke u obliku pohvalnica, druge kao pogrdni spisi. Bilo kako bilo, pojava Manifesta pripadnika Ruže i Križa predstavlja pažnje vrijedan povijesni događaj, naročito u svijetu ezoterije.

Fama Fraternitatis obraća se političkim i religijskim poglavarima, staležima i znanstvenicima Europe. Ona crta prije sumornu sliku općeg stanja ove epohe. Ona otkriva postojanje Reda Ruže i Križa pomoću alegorijske priče Christiana Rosencreutza (1378-1484.), polazeći od njegovog događajima bogatog putovanja kroz svijet, preko oživotvorenja Bratstva Ruže i Križa do otkrivanja njegova groba. Ovaj Manifest poziva na sveopću generalnu reformu.

Confessio Fraternitatis upotpunjuje s jedne strane prvi Manifest u tome, da potcrtava nužnost za ljude i društvo, pokrenuti preporod, a s druge strane ističe, da je Bratstvo pripadnika Ruže i Križa u posjedu filozofskog znanja, koje omogućava provesti ovu obnovu. Time su ova dva Manifesta usmjerena prije svega na spremne tragaoce, prožete željom da sudjeluju u radu Reda, kako bi doprinijeli dobrobiti čovječanstva. Proročansko gledište ovog teksta pobudilo je prije svega znatiželju mnogih znanstvenika one epohe.

Himijska svadba Christiana Rosencreutza je nasuprot prva dva Manifesta napisana u drugom stilu i opširno izvještava o putu inicijacije u potrazi za prosvjetljenjem. Putovanje vodi tijekom sedam dana najvećim dijelom kroz tajanstveni dvorac, u kome se celebriraju svadbene svečanosti jednog kralja i jedne kraljice. Na simboličan način Himijska svadba opširno izvještava o opreznom kretanju prema naprijed, koji svakog inicijanta vodi ka spiritualnom sjedinjavanju njegove duše (nevjesta) s Bogom (mladoženja).

Kao što su suvremeni povjesničari, mislioci i filozofi naglasili, predstavlja objavljivanje ova tri Manifesta sve drugo nego bezazlene i nepodobne publikacije. Oni se pojavljuju u vrijeme, u kojem je Europa proživljavala egzistencijalnu krizu. Politički poremećena, komadala se u gospodarkim interesnim sukobima; vjerski ratovi posijali su sjeme zla i beznađa sve do domaćeg ognjišta; znanost se vinula i dala si materijalistički pravac; životni uvjeti za većinu ljudi bijahu bijedni. Cijelo društvo je u to vrijeme bilo na prijelomu, ali su mu nedostajali oslonci, kako bi se razvijalo u smislu općih interesa.

Povijest se ponavlja i uvijek iznova na scenu postavlja istovrsne događaje, ali na proširenijoj razini. Gotovo četiri stoljeća nakon objavljivanja prva tri Manifesta konstatiramo opet, da je cijela Zemlja, ne samo Europa, suočena s egzistencijalnom krizom kakve tu nikad nije bilo, i to na svim područjima kao što su politika, gospodarstvo, znanost, tehnologija, religija, moral, umjetnost itd. I tako je naš planet, to znači naš životni i razvojni okvir, teško ugrožen, što naglašava i rastući značaj jedne relativno mlade znanosti, naime ekologije. Sigurno, današnjem čovječanstvu nije baš dobro. Iz tog razloga smo mi, pripadnici Ruže i Križa suvremenog doba, vjerni našoj tradiciji i našim idealima, smatrali potrebnim, dati se prepoznati piutem ovog Stava.

Stav Bratstva Rosae Crucis nije nikakva rasprava o smislu postojanja. Ni na koji način nije apokaliptično usmjeren. Kao što je već spomenuto, njegov cilj je, iznijeti naš stav u odnosu na položaj sadašnjeg svijeta i istaknuti, što nas zabrinjava u odnosu na njegovu budućnost. Kao i našoj braći u prošlosti, i nama leži na srcu, pozvati na prošireni humanizam i pojačanu spiritualnost, jer smo uvjereni u to, da u modernom društvu ovog doba prevladavajući individualizam i materijalizam nisu pogodni pribaviti ljudima sreću, za kojom s pravom teže. Ovaj Stav će kod nekih čitatelja nedvojbeno izazvati uznemirujuće djelovanje, no kako je poznato nema goreg gluhog od onoga koji neće slušati, ni goreg slijepog od onoga koji neće gledati.

Čovječanstvo je u današnje vrijeme smeteno i zbunjeno. Neizmjerni napreci, koji su mu uspjeli na materijalnoj razini, nisu ga učinili stvarno sretnim i ne dopuštaju mu vedro gledati u budućnost, jer ona predočava ratove, glad, epidemije, prirodne katastrofe, društvene krize, otimanje elementarnih prava slobode, svi bičevi koji se rugaju nadi, koju su ljudi uložili u budućnost. To je razlog, da smo ovu poruku uputili dobrohotnom čitatelju, koji je spreman primiti je. Ona izvire iz istog duha, iz koga su potekla tri Manifesta pripadnika Ruže i Križa 17. stoljeća, no da bi se njih razumjelo, treba se zadržati, da bi se pročitao istinski smisao u velikoj knjizi povijesti i bacio nepomućen pogled na čovječanstvo, ovu veličanstvenu građevinu, koju su muškarci i žene stvorili na svom razvojnom putu.

Positio R + C

Čovjek se razvija tijekom vremena, jednako kao i sve drugo što ima udjela u njegovom životu, uključujući i sam Svemir. Ovdje se radi o značajki, koja oblikuje sve što egzistira u manifestno nastalom svijetu. No mi mislimo, da se ljudski razvoj ne ograničava na materijalnim aspektima njegove egzistencije, jer smo uvjereni, da čovjek posjeduje dušu, drugim riječima: jednu spiritualnu dimenziju. S našeg gledišta je duša ta, koja čovjeka čini razumnim bićem, koje je sposobno promišljati i razmišljati o svojem podrijetlu i svojoj sudbini. Iz tog razloga mi promatramo razvoj čovječanstva kao namjeru, spiritualnost kao sredstvo, a vrijeme kao objavitelja.

Povijest se ne može tako dobro razumjeti kroz događaje koji je čine ili koje je sama izazvala, nego mnogo više kroz veze, koje ove događaje međusobno povezuju. Uz to ide, da ona ima i neki smisao, koji joj većina povjesničara danas rado dopušta. Da bi shvatili povijest, treba sigurno njene događaje uzeti u obzir kao izolirane elemente, a onda također, i to posebno, vrednovati kao dijelove jedne cjeline. Mišljenja smo, da nekom pojedinom događaju pripada povijesna vrijednost samo ako se stavi u odnos sa ukupnošću kojoj pripada. Razdvajanje obje stvari, kako bi se iz njihove izdvojenosti izvukao povijesni moral, znači, počiniti intelektualnu prijevaru. A cjelovitost omogućava spoznaju, da postoji neka sredina, neka usporednost, neka istovremenost i neka uzajamnost djelovanja, a to nema ništa zajedničko sa slučajnošću.

Kao što je u Prologu već spomenuto, mi prepoznajemo sličnost između sadašnje svjetske situacije i situacije u Europi 17. stoljeća. Ono, što se danas već označava kao post-moderna, izazvalo je u mnogobrojnim područjima usporediva djelovanja, koja nažalost vode k tome, povesti čovječanstvo u neku degeneraciju. Mi ipak mislimo, da je ova razorna pojava, koja obuhvaća sve oko sebe, samo prolazna i da će konačno voditi do individualne i kolektivne obnove - ovo svakako samo pod pretpostavkom, da se ljudi odluče za to, dati svojoj budućnosti jedno humanističko i spiritualističko usmjerenje. Ako to zanemare, suočit će se s još težim problemima nego što je to već danas slučaj.

Oslonjeni na naše učenje o bitku, mi promatramo čovjeka kao najrazvijenije stvorenje među svim živim bićima na Zemlji, bez obzira na njegovo katkad nečasno ponašanje u odnosu na ovaj status. Ako čovjek zauzima ovo privilegirane mjesto, onda zato, što posjeduje samosvijest i slobodnu volju. On dakle posjeduje dar, da misli i oblikuje svoju egzistenciju po vlastitoj volji. Također vjerujemo, da je svaki pojedini čovjek temeljna stanica jednog te istog tijela, naime onoga, ukupnog čovječanstva. Utemeljeno na ovom principu, počiva naše razumijevanje humanizma na gledištu, da svi ljudi imaju ista prava, čemu pripada i pravo na poštovanje i pravo na iste slobode, i to bez obzira na zemlju, u kojoj je netko rođen ili u kojoj živi.

Što se tiče našeg nazora o spiritualnosti, počiva ono na uvjerenju, da Bog postoji kao apsolutna Inteligencija, koja je stvorila Svemir i sve u njemu, i na izvjesnosti, da čovjek posjeduje dušu koja dolazi od Boga. Zato zastupamo gledište, da se Bog manifestira u cijelom Stvaranju putem Zakona i Reda, koje čovjek treba studirati, kako bi ih za svoju vlastitu dobrobit razumio i poštovao. U stvari zastupamo stajalište, da čovječanstvo raste prema razumijevanju božanskog Plana i da ga obvezuje zadaća, utemeljiti na Zemlji idealno društvo. Ovaj spiritualizirani humanizam može se činiti utopijski, no ovdje se povezujemo s Platonom koji u svojoj "Republici" kaže: Utopija je idealni oblik društva. Možda se ne može realizirati na zemlji, no mudrac treba u nju uložiti svu svoju nadu.

Na ovoj prekretnici povijesti čini nam se obnova čovječanstva mogućom više nego ikada ranije, na osnovu uzajamnog približavanja ljudskih razina svijesti, poopćavanja internacionalne razmjene, širenjem kulturnog miješanja, prenošenjem informacija diljem cijelog svijeta i danas postojeće interdisciplinarne razmjene između različitih znanstvenih područja. No uvjereni smo također, da se ovaj preporod, koji se mora provesti kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini, može dogoditi samo, ako se podupre kulturna mnogostrukost uz pomoć tolerancije. U stvari niti jedna politička institucija, ni religija, ni filozofija, ni znanost ne posjeduju monopol na istinu. To znači, da se do cilja može stići samo ako se zajedno složi sve ono najplemenitije, što čovjeku mogu ponuditi ove oblasti znanja. To znači spoznaju jedinstva u mnogostrukosti.

Prije ili kasnije će udarci sudbine u životu čovjeka dovesti do toga, da si postavi pitanje o smislu svog bitka na Zemlji. Ovo istraživanje nekog obrazloženja je sasvim prirodno, jer to je izraz bitne želje ljudske duše i čini temelj njegova razvoja. Uostalom, ne opravdavaju se događaji tijekom povijesti samom činjenicom da ih ima, oni su mnogo više posljedica nekog uzroka, koji leži izvan njih samih. Mi mislimo, da je ovaj uzrok ukorijenjen u spiritualnom razvojnom procesu, koji želi pokrenuti čovjeka, da uđe u sebe i iskusi, što je misterij života. Iz toga se tada jednog dana u njemu probudi zanimanje za mistiku i za potragu za istinom. Ovo istraživanje je prirodno i tome još dodajemo, da će čovjek biti ispunjen nadom i optimizmom, koji proizlaze iz nekog unutarnjeg poriva njegove božanske prirode, povezanih s biološkim instinktom za preživljavanje. Tako promatrano, čini se žuđena težnja ka duhovnoj transcendenciji životno važan zahtjev vrste - biti čovjek.

Što se tiče politike, mišljenja smo, da se ona mora bitno obnoviti. Veliki sistemi 20. stoljeća, marksizam-lenjinizam i nacional-socijalizam, koji su polagali pravo da predstavljaju definitivne socijalne postulate, potisnuli su ljudski razum i doveli do barbarizma. Odgovarajući determinizam ovih obaju totalitarnih sistema povrijedio je na fatalan način prirodnu potrebu samoodređenja čovjeka, i tako izdajnički prevario njegova prava i slobode, čime su ispisane neke od najcrnjih stranica povijesti. Povijest je i jedan i drugi model odbacila, nadajmo se, zauvijek. Ma što mogli o tome misliti, imaju politički sistemi, koji počivaju na monizmu jedne jedine ideje, često nešto zajedničko, da čovjeku nameću neku "doktrinu sreće", i to s namjerom, da ga oslobode iz njegovog nesavršenog stanja i uzdignu u neko takozvano "rajsko" stanje. Uz to ide, da većina takvih sistema ne pozivaju građanina na razmišljanje, nego na vjerovanje; on mora mnogo više vjerovati u stvar, što ove sisteme čini srodnim "religiozno laičkim staležima".

U suprotnosti s tim, misaoni tokovi, kao oni pripadnika Ruže i Križa, nisu monološki, nego dijaloški i pluralistički. Zato stimuliraju pojedinca, da stupi u dijalog s drugima, i podupiru njegovanje ljudskih odnosa. Oni priznaju mnogostranost pogleda i različitost ponašanja. Strujanja ove vrste svoju hranu pronalaze u razmjeni, u uzajamnom djelovanju pa čak i u proturječnosti, ono, što totalitarne ideologije striktno zabranjuju. Ovo je uostalom razlog, zašto su totalitarni sistemi, pa bilo koje vrste, uvijek suzbijali mišljenje pripadnika Ruže i Križa. Od svojih početaka ponose se pripadnici Ruže i Križa pravom, samostalno oblikovati svoja gledišta i slobodno izražavati svoje ideje.

U tom pogledu pripadnici Ruže i Križa nisu nikakvi slobodoumnici, nego jednostavno slobodni mislioci.

U današnjem stanju svijeta čini nam se demokracija najprimjerenijim državnim oblikom, što naravno ne isključuje određene slabosti. Budući da svaka prava demokracija počiva na slobodi mišljenja i njegovog izražavanja, stvara se općenito mnoštvo tendencija, kod onih koji vladaju i kod onih kojima se vlada. Ovaj pluralizam može uvijek dovesti do napetosti sa svim svojim konfliktnim rizicima. Zato su najčešće demokratske države politički rascijepljene, a njihovi zastupnici su kontinuirano i gotovo sistematski u svađi. Ove političke pojave raskola vrte se najčešće oko neke većine i neke oporbe, što nam se u nekom modernom društvu ne čini više primjereno vremenu, jer zadržava obnovu čovječanstva. Ono, što bi za svaku naciju bio ovdje žuđeni ideal, bilo bi obrazovanje vlade, u kojoj bi bile objedinjene sve tendencije i u kojoj bi najsposobnije osobe vodile državne poslove. Proširujući ovu misao željeli bismo, da jednog dana postoji reprezentativna svjetska vlada svih nacija, prema kojoj bi UN bili tek embrio.

O gospodarskom sistemu mislimo, da se ovaj sve više grana. Svatko može ustanoviti, da on sve više utječe na aktivnosti čovječanstva i postaje sve mjerodavniji. U sadašnjosti preuzima on strukturirane oblike mreže i postaje sve utjecajniji, dakle upravljački, u suprotnosti s vanjskim izgledom. S druge strane funkcionira on više nego ikad pod pretpostavkom mjerljivih, propisanih vrijednosti, kao troškovi proizvodnje, prag rentabilnosti, maksimiranje dobiti, radno vrijeme itd. Ovi faktori vrijednosti su bit sadašnjeg gospodarskog sistema i propisuju mu načine ponašanja, kako bi se postigao propisani cilj. Na nesreću su sve ove pretpostavke isključivo materijalističke, jer počivaju jednostrano na rentabilnosti i beskrajnom bogaćenju. I tako se došlo do toga, da je čovjek stavljen u službu gospodarstva, dok je ipak gospodarstvo to, koje bi trebalo služiti čovjeku.

U naše doba su sve nacije postale obvezne platiše danka svjetskom gospodarstvu, koje se može označiti kao "totalitarno". Ovaj gospodarski totalitarizam ne može spriječiti, da je 1,5 milijarda ljudi pothranjena, dok cirkulacija mase novca diljem svijeta nije nikad bila tako enormna. To samo pokazuje, da bogatstvo koje je stvorio čovjek koristi samo manjina, što nam je žao.

Zapravo konstatiramo, da se škare između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja sve više šire. Isti fenomen se može utvrditi i između najsiromašnijih i najbogatijih u svakoj zemlji. Mislimo da to leži i u tome, jer je gospodarstvo postalo spekulativno i opskrbljuje tržišta i interese, koji su prije virtualni nego realni.

Očito je da će gospodarstvo moći svoju ulogu ispuniti tek tada, kada bude stavljeno u službu svih ljudi. Ovo pretpostavlja, da se pazi na to, da se novac primijeni na ono za što je namijenjen, naime kao sredstvo razmjene i energija s ciljem, da si svatko može priskrbiti što mu je potrebno, kako bi sretno živio na materijalnoj razini. Uvjereni smo u to, da čovjeku nije određeno živjeti siromašno, a još manje, patiti zbog siromaštva, nego baš suprotno, da može raspolagati onim što doprinosi njegovom blagostanju, kako bi svoju dušu mogao s punim mirom uzdići do više razine svijesti. Konačno, gospodarstvo bi moralo biti uloženo u to, da više nema siromaštva i da svaki čovjek može živjeti u dobrim materijalnim uvjetima, jer to je temelj ljudskog dostojanstva. Siromaštvo nije sudbina, također nije djelovanje božanske odredbe. Sasvim općenito je ono posljedica egoizma ljudi. Zato se nadamo, da će se gospodarstvo jednog dana temeljiti na pravednoj podjeli dobara obzirom na dobrobit sviju. Bez obzira na to, rudna blaga nisu neiscrpna i ne mogu se dovijeka vaditi, prerađivati i dijeliti, tako da se naročito u prenapučenim zemljama mora voditi računa o kontroli rađanja.

Što se tiče znanosti, mislimo da se ona nalazi u vrlo delikatnoj situaciji. Ne može se zanijekati, da se ona nije snažno razvila i čovječanstvu omogućila pažnje vrijedne napretke. Bez znanosti, ljudi bi se još uvijek nalazili u kamenom dobu. Ali na točki, gdje je grčka civilizacija oblikovala kvalitativnu predodžbu znanstvenih istraživanja, 17. stoljeće je, uspostavom prevlasti kvantitativnog, izazvalo poremećaj s teškim posljedicama, što nije moglo ostati bez učinka na razvoj gospodarstva. Mehanizam, racionalizam, pozitivizam itd., isklesali su iz svijesti i materije dvije uočljive domene, pri čemu su sve fenomenalne pojavne oblike, kao mjerljive proizvode lišene svake subjektivnosti, lišili i cara. Ono Kako potisnulo je ono Zašto. Dok su tijekom prošlih desetljeća poduzeta istraživanja vodila do značajnih otkrića, čini se da je bilo tako, da je sve ostalo određivala težnja za financijskom dobiti. Međutim, popeli smo se na vrh znanstvenog materijalizma.

Više smo se degradirali u robove znanosti, nego što smo je podredili našoj volji. I najmanji iznenada nastali tehnološki zastoj u stanju je danas i najrazvijenije društvo dovesti u životnu opasnost. To dokazuje, da je čovjek stvorio neravnotežu između kvalitete i kvantitete, ali također i između sebe samog i onoga što proizvodi. Materijalistički ciljevi, kojima teži iznad znanstvenih istraživanja, doveli su do toga, da zbunjuju njegov duh.

Usporedo s tim udaljili su ga od njegove duše i od onoga što je najbožanskije u njemu. Neizmjerna racionalizacija znanosti je postala stvarna opasnost, koja srednjoročno do kratkoročno sve više ugrožava čovječanstvo.

Zapravo svako društvo, u kome materija prevladava svijest, počinje razvijati ono najmanje plemenito u čovjekovoj prirodi. Ako to prevlada, bira ono propast, i to pod izuzetno tragičnim okolnostima.

Znanost je u određenoj mjeri postala religija, međutim materijalistička religija, što je besmisleno. Oslanjajući se na mehanističko približavanje svemiru, prirodi i čovjeku, stvorila je vlastiti credo ("vjerovati samo onome što vidiš") i svoju vlastitu dogmu ("nema istine osim one njene"). A onda primjećujemo ništa manje, da je istraživački rad, koji provodi o stvarima s pitanjem Kako, sve više dovodi do pitanja onog Zašto, tako da polako sve više postaje svjesna svojih granica i počinje se ovdje približavati mistici. Neki malobrojni znanstvenici su otišli čak tako daleko, da kao polaznu točku primaju tezu o egzistenciji Boga. Ovdje treba konstatirati, da su znanost i mistika u antici bile vrlo bliske, jer su naime znanstvenici bili mističari i obrnuto. Danas se upravo radi o tome, u narednim desetljećima opet objediniti ova dva spoznajna puta.

Postalo je nužno nanovo promisliti o pitanju znanja. U čemu primjerice leži pravi smisao ponavljanja nekog eksperimenta? Je li tvrdnja, koja se ni na koji način ne može dokazati, nužno pogrešna? Čini nam se prvenstveno nužnim, prevladati racionalni dualizam, koji je uveden u 17. stoljeću. Jer u tom prevladavanju leži skrivena upravo istinska spoznaja. I zato nije dovoljno samo konstatirati, da se egzistencija Boga ne bi mogla dokazati, kako bi se tvrdilo, da On ne postoji. Istina katkad može imati i različita lica. Pridržavati se jednog jedinog od njih u ime racionalizma, znači vrijeđati razum.

A može li se uopće s punom ozbiljnošću govoriti o "racionalnom" i "iracionalnom"? Je li i sama znanost racionalna, ako vjeruje u slučaj? Čini nam se u stvari mnogo iracionalnije, vjerovati u njega, nego ne vjerovati. Govoreći o tome čvrsto držimo, da se naše Bratstvo uvijek oštro suprotstavljalo općoj predodžbi slučaja, koju je promatrala kao put najlakšeg otpora i kao odricanje, predati se stvarnosti. U tome što se označava kao slučaj, vidimo ono isto što je Albert Einstein izrazio sljedećim riječima: "To je staza, kojom Bog kreće, kada želi ostati anoniman."

Razvoj znanosti prouzrokuje također nove probleme u etičkom i metafizičkom pogledu. Premda je genetsko istraživanje postiglo nedvojbeno veliki napredak u liječenju ranije neizlječivih bolesti, ta znanost je istovremeno otvorila i vrata, iza kojih je postala moguća manipulacija kloniranjem ljudskih bića. Ovakva vrsta rađanja može dovesti samo do genetskog osiromašenja pa i do izopačenja čovječanstva. Ona osim toga daje naslutiti, da će zamah dobiti slijepo subjektivno oblikovani kriteriji izbora, što tada vodi do ozbiljnih rizika. Osim toga dolazi kod takvog rađanja putem kloniranja do toga, da će Species Homo nositi samo fizička i materijalna gledišta, bez da se pri tome vodilo računa o duhu i duši. Zato mi promatramo genetsku manipulaciju s ciljem rađanja kao povredu ljudskog dostojanstva i kao pogrešku protiv duhovne, psihičke i spiritualne nepovredivosti čovjeka. U tom smislu potpisujemo izreku: "Znanost bez razuma vodi samo do ruševina duše." Ovladavanje čovjekom preko čovjeka ostavilo je u povijesti samo tužna sjećanja.

Smatramo, dakle, vrlo opasnim, dozvoliti slobodni tok eksperimentima reproduktivnog kloniranja ljudskog bića posebno i općenito živih bića. Gajimo iste strahove u odnosu na manipulacije koje diraju naslijeđe životinja i biljaka.

Ako se okrenemo tehnologiji, konstatirat ćemo, da se i ona nalazi u potpunom slomu. Od pradavnih vremena ljudi su se trudili, proizvesti alate i kasnije strojeve, kako bi poboljšali svoje životne uvjete i što učinkovitije oblikovali svoje aktivnosti.

Na svojoj pozitivnoj strani slijedila je ova težnja najprije tri cilja: 1. ostvariti stvari, koje ne uspijevaju upotrebom samo ruku, 2. smanjiti trošak i trud, 3. dobiti na vremenu. Mnogo tisućljeća tehnika se koristila samo kao potpora čovjeka u njegovim manuelnim i fizičkim naporima, dok u suvremeno doba tehnologija rasterećuje čovjeka i intelektualno. Na početku je tehnologija dugo vremena bila ograničena na to, osigurati funkcionalno čisto mehaničku potporu. A to je zahtijevalo stalno i neposredno sudjelovanje čovjeka i time nije imalo nikakav značajan utjecaj na okolinu. Danas je tehnologija postala sveprisutna i čini dio srca modernog društva. Postala je tobože prijeko potrebna. Njena područja primjene su mnogostrana i obuhvaćaju kompleksne tokove na području mehanike, elektriciteta, elektronike, informatike itd. Nažalost, svaka medalja ima i onu obrnutu stranu i strojevi su sada postali opasnost i za samog čovjeka.

Nakon što su prvobitno bili stvoreni zato da ga podupru i rasterete, sada su u stanju i da ga zamijene. Ne može se poreći, da je sukcesivni razvoj mehanizacije sa sobom donio i uočljivo otuđenje ljudskih odnosa u društvu. Međuljudski kontakti su se jednoznačno izgubili. Uz to dolaze i sve vrste zagađenja okoliša, koje je izazvala industrijalizacija na mnogim područjima.

Tehnologijom izazvani problem nastao je, jer se ona razvijala brže nego je ljudska svijest mogla s njom držati korak. Mislimo da je nužno potrebno, da tehnologija konačno prekine sa sadašnjim modernizom, kako bi postala opunomoćenik humanizma. Zato je u prvoj liniji potrebno, da čovjek bude stavljen opet u središte socijalnog života, što uključuje, da stroj opet bude stavljen u njegovu službu. Ovaj zahtjev stoji u suglasju s onim što smo upravo rekli u vezi s gospodarstvom. Ovakva perspektiva čini nužnim, kompletno preispitati materijalno vrednovanje, kakvo njeguje suvremeno društvo. A to uvjetuje na dosljedan način, da svi ljudi opet pronađu svoju vlastitu sredinu, kako bi naučili razumjeti, da se mora dati prednost kvaliteti života i konačno prestati s neobuzdanom hektičnom utrkom protiv vremena. No takvo nešto je moguće samo, ako ljudi ponovno nauče, živjeti u harmoniji, ne samo s prirodom nego i sa samim sobom. Željeni ideal bi bio, da se tehnologija dalje razvija, da čovjeka oslobodi mukotrpnih poslova, kako bi imao priliku da se u kontaktu s drugim ljudima harmonično razvija.

Što se tiče velikih religija, mislimo da su one u ovo doba označene s dva suprotna kretanja, naime, centripetalnim i centrifugalnim. Prvo kretanje se izražava u radikalnoj praksi, koja se na temelju krutog držanja može promatrati u korijenu kršćanstva, judaizma, islama i hinduizma. Drugi se izražava u iznevjeravanju svog creda sasvim općenito i svojih dogmi specijalno. Pojedinac nije više suglasan s tim, da ga se drži na rubu nekog sistema vjerovanja, kao što je to kod neke religije s Objavom. Sada on želi stajati u središtu nekog sistema mišljenja, koje stavlja u vezu sa svojim vlastitim iskustvima.

Iz toga proizlazi, da spremnost, prihvatiti religijske dogme, ne vrijedi više kao razumljiva sama po sebi. Vjernici su razvili određeni kritički smisao za religijska pitanja, a njihova snaga uvjerenja proizlazi, što dalje to više, iz vrednovanja vlastitih pobuda. Tamo gdje je težnja za spiritualnošću ranije stvorila neke religije, koje su se na svom sociokulturnom tlu karakterizirale poput za svoju zemlju snažnog, drvolikog i obogaćujućeg korijenja, ova duhovna težnja danas dopušta nastanak struktura nalik na podanke grmlja i žbunja bez oblika i broja. No zar se duh ne kreće tamo, gdje želi?

I tako se danas na rubu ili umjesto velikih religija javljaju grupacije sa spiritualnijim usmjerenjem. Zajednice s istim idejama ili pokreti s vlastitim mislima, u čijim unutarnjim doktrinama ima više predloženog nego nametnutog te su tako putem slobodnog izbora temeljito lakše prihvatljive. Neovisno o specifičnoj prirodi ovih zajednica, grupacija i pokreta odražava njihova mnogobrojnost neku očaravajuću opuštenost na stazi spiritualnog traženja. Općenito se ova mnogostrukost može svesti na to, da velike religije, koje kao takve poštujemo, ne posjeduju više monopol na vjeru. Ako su ovo izgubile, onda zato, jer se ove religije, što duže to manje, bave postavljanjem pitanja, koja zaokupljaju čovjeka, i tako ga u nutrini ne ispunjavaju. A možda i zato, jer su se ove religije udaljile od spiritualnosti. No u svojoj esenciji nepromjenjiva spiritualnost traži stalno mogućnost, kako bi se izrazila prema čovječanstvu koje je u razvoju, i to putem sve bolje prilagođenih i zato pogodnih alata. Preživljavanje velikih religija ovisi kao nikad prije o tome, koliko će im uspjeti da se oslobode suviše strogih doktrinarnih vjerskih stavova i nepromjenjivih pozicija, koje su tijekom stoljeća usvojile, i to kako u moralnom tako i u pogledu poučavanja. Da bi preživjele, moraju se nužno prilagoditi društvu. Jer ako ne vode računa niti o promjeni svijesti ljudi niti o položaju današnje znanosti, što bi bilo ravno otkazivanju napredovanja razvoja, same bi sebe osudile, da prije ili kasnije nestanu, no ne prije nego se još više pobrinu za zapaljive tvari na etno-socio-religioznoj razini. Mi svakako smatramo, da je njihov nestanak jednom neizbježan, naime onda, kada se pod djelovanjem širokog ujedinjenja ljudske svijesti svečano oglasi trenutak rođenja jedne svjetske religije. A ona će u sebe unijeti ono najbolje svih dosadašnjih religija, kako bi čovjeku omogućila preporod. Također mislimo, da će težnja, poznavati zakone Boga, to znači zakone prirode, svemira i duha, prije ili kasnije stajati na najvišem mjestu i samo to će već biti dovoljno, kako bi se vjerovalo u Boga. U vezi s tim zastupamo stajalište, da će vjera jednog dana uzmaknuti pred spoznajom.

Da bismo govorili o moralu u onom smislu, koji povezujemo s ovim dvoznačno postalim pojmom, mislimo, da je on u stalnom opadanju. Za nas moral ne označava slijepu poslušnost prema određenim unaprijed danim pravilima ili dogmama socijalnog, religioznog, političkog ili nekog drugog oblika. Danas doduše mnogobrojni sugrađani shvaćaju moral na način onog unaprijed danog, zbog čega je ovaj izraz danas iz razumljivih razloga odbačen. Mi promatramo moral mnogo više kao nešto, što se odnosi na poštovanje, koje svaki pojedinac treba iskazati prema sebi samom, prema drugima i prema okolini. Poštovanje prema sebi samom znači, živjeti u suglasju sa svojim idejama i ne dopustiti si ponašanje, koje kod drugih odbijamo. Poštovanje prema drugima počiva samo u tome, da ne činimo ništa bližnjima, što ne želimo da se nama čini. Ovo su poučavali svi mudraci prošlosti. Što se tiče poštovanja prema okolini, ne kažemo lakomisleno, da je ovo nešto samo po sebi razumljivo, jer ovdje se jednostavno radi o tome, zaštititi prirodu i očuvati je za buduće generacije. Promatrano s tog gledišta, zahtijeva moral uravnoteženost između prava i obveze svakog pojedinca. I to daje pojmu moral humanu dimenziju, koja ne sadržava ništa moralizatorsko. Moral u smislu naših objašnjenja rasvjetljava težak problem odgoja, koji je čini se zapao u nevolju.

Većina je roditelja ovdje bacila ručnik (predala se), jer im nedostaje linija vodilja, kako pravilno odgajati djecu. Među roditeljima ima mnogo onih, koji na temelju vlastitog neuspjeha, odgovornost prebacuju na učitelje svoje djece. Ali zar nije zadaća nekog učitelja prije svega podučavati, to znači, svoja vlastita znanja prenositi dalje. Što se s druge strane tiče odgoja, sastoji se on još uglavnom samo u tome, da se onima koje se odgaja utuve etičke vrijednosti i obveze državljanina. Ovdje se slažemo s idejama Sokrata, koji u odgoju "umjetnost, da probudi vrline duše" vidi to kao smjernost, dobrotu srca, iskrenost, toleranciju, dobrohotnost itd. Neovisno o bilo kakvom razmišljanju spiritualne vrste mislimo, da su to vrline koje bi odrasli trebali utisnuti djeci. To naravno pretpostavlja, da roditelji i sami posjeduju te vrline, ili u najmanju ruku osjećaju težnju, da ih radom steknu. Sigurno vam je poznato, da se govorilo, kako su pripadnici Ruže i Križa prošlosti prakticirali materijalnu alkemiju, koja se sastojala u tome, manje plemenite metale kao kositar i olovo pretvoriti u zlato.

Pri tome se često nije uzimalo u obzir, da su se istinski pripadnici Ruže i Križa u stvarnosti posvećivali duhovnoj alkemiji, kad su sami govorili o alkemiji. I mi pripadnici Ruže i Križa sadašnjosti dajemo jedinstvenu prednost ovom obliku alkemije, koja je svijetu više nego ikad potrebna. Duhovna alkemija sastoji se za ljudsko biće u tome, svaku pojedinu od njegovih grešaka pretvoriti u suprotnost, kako bi se konačno postigle one vrline, na koje smo se prije toga pozivali.

Ove vrline su također ono, što čini stvarno čovjekovo dostojanstvo, jer čovjek je dostojan svog položaja samo ako mu uspije, ove vrline izraziti putem svog mišljenja, govora i djelovanja. Kada bi se svi ljudi, bez obzira na njihovo religiozno vjerovanje, njihov politički stav itd., potrudili doseći ove vrline, svijet bi nedvojbeno bio u boljem stanju. Iz tog razloga može se i treba se čovječanstvo regenerirati. No to pretpostavlja, da se svaki čovjek samostalno obnovi, i to također na moralnoj razini.

Što se tiče umjetnosti, mislimo, da je ona tijekom posljednjeg stoljeća krenula putem intelektualiziranja, što ju je sve jače vodilo u apstrakciju. Ovaj proces je podijelio umjetnost u dvije oprečne struje, na elitističku i na pučku umjetnost. Pri tome je elitistička umjetnost, koja se izražava apstrakcijom, čije je teško razumjevanje ostalo ograničeno na one, koji se označavaju kao upućeni ili koje takvima nazivaju. Kao prirodna reakcija suprotstavlja se popularna moderna umjetnost ovoj struji i postavlja temelje svojim nastojanjima da u umjetnosti prevede ono konkretno, tjelesno, često i pretjerano slikovito. Ma kako se činilo proturječno, klize oba ova umjetnička pravca sve više u materijalno, što odgovara činjenici, da se ekstremi dodiruju. I tako je umjetnost u svojoj unutarnjoj raščlanjenosti i po ideji naglašeno materijalistička i po tome nalikuje većini područja ljudske aktivnosti. U naše doba odražava umjetnost više puls Ega nego čežnju duše, što nam je žao.

Vjerujemo, da se istinski inspirirana umjetnost sastoji u tome, odraziti ljepotu i čistoću božanske razine na ljudskoj razini. Po tom shvaćanju ne može buka značiti glazbu, mazanje slikarstvo, razbijanje skulpturu a iživljavanje ples. U slučaju da se pri tome ne radi o modnim efektima, stoje iza toga izražajna sredstva sociološke prirode, i činilo bi se loše ispuštajući to iz vida. Naravno da se ovakvi izražajni oblici mogu cijeniti, no čini nam se nedoličnim, kvalificirati ih kao umjetničke. Da bi umjetnosti mogle uočiti svoju zadaću, sudjelovati u regeneraciji čovječanstva, moraju svoju inspiraciju crpiti iz arhetipova prirode, svemira i spiritualnog. To uvjetuje, da se stvaraoci umjetnosti moraju "uzdići" do arhetipova a ne "zalutati" u uobičajene stereotipe. Usporedo s tim, nužno je potrebno da si umjetnost odredi estetsku svrsishodnost. To su za nas dva osnovna uvjeta, koja vrijedi spojiti u bavljenju umjetnošću, kako bi ovoj uspjelo doprinijeti uzdizanju svijesti i tako postati ljudski izraz kozmičke harmonije.

Što se pak tiče odnosa čovjeka prema sebi sličnim, mislimo, da će ovaj biti sve jače vezan svrhom, a nesebičnost sve više potisnuta u stranu. Sigurno da ima i znakova solidarnosti. No ona ima karakter prigodnosti, kao prilikom katastrofa u obliku poplava, nevremena, potresa itd. U svakodnevici prevladava inače držanje "svatko za sebe". Prema našem mišljenju je porast individualizma dalja posljedica pretjeranog materijalizma, koji se uvriježio u sadašnjem modernom društvu. Ništa manje neće tako nastala osamljenost vremenom ustupiti mjesto čežnji i potrebi za ponovnim njegovanjem međuljudskih odnosa. No do tada bilo bi poželjno, kada bi izolacija mogla doprinijeti da se ljudi više okrenu svojoj vlastitoj nutrini, kako bi se konačno otvorili duhovnosti.

Širenje nasilja čini nam se također vrlo zabrinjavajućim. Bilo ga je naravno uvijek, no sada je sve uočljivije u individualnom ponašanju. Još gore je, što se ono javlja kod sve mlađih ljudi. Na početku 21. stoljeća ubija dijete neko drugo dijete, kako se čini bez duševnog osjećaja. Ovom nasilništvu stoji nasuprot neko fiktivno nasilje, koje bez prestanka treperi na platnima kina i televizijskim ekranima. Jedno inspirira drugo, a drugo pothranjuje prvo, što vodi do začaranog vražjeg kruga, kojeg bi jednom konačno trebalo zaustaviti. Neosporno je, da nasilje može imati različite uzroke (socijalna bijeda, raspad obitelji, osvetoljubivost, vlastohlepnost, nepravedno postupanje). Prvi poticaj za izazivanje nasilja nije ništa drugo nego nasilje radi nasilja. Jasno je, da je proizvodnja umjetnih sredstava za nasilje spojena sa zlobom i ruga se svemu što se izgrađuje, pogotovo jer je čovječanstvo prvi put u nama poznatoj povijesti sposobno, uništiti samo sebe na zemaljskoj razini.

U proturječju s modernim tendencijama konstatiramo u doba komunikacija, da se pojedinci jedva još međusobno druže. Članovi neke obitelji jedva još međusobno osobno razgovaraju. Svi su zauzeti time, da čuju radio, gledaju televiziju i video, ili surfaju po internetu. Isto vrijedi generalno i za telekomunikaciju, koja je prerasla pravu komunikaciju. Ona gura pojedinca u veliku osamljenost i time pojačava individualizam, o kome smo upravo govorili. Da se pravilno razumijemo: individualizam kao prirodno pravo, živjeti autonomno i samoodgovorno, se ne dovodi u pitanje, nego baš suprotno. No ako se individualizam izrodi u oblik življenja, koji počiva na odbijanju drugih, čini nam se to sumnjivim, jer takav stav nosi sa sobom kidanje obiteljskih veza i socijalne mreže.

Mislimo, da se sadašnje pomanjkanje kontakta među bližnjima može tražiti djelomično i u obilju informacija, ma kako to moglo zvučati proturječno. To naravno ne znači, da se u pitanje treba dovesti obveza informiranja i pravo na informiranost, jer i jedno i drugo su stupovi svake prave demokracije. Mišljenja smo ipak, da je informacija sada pretjerana i prenaglašena, tako da proizvodi svoju suprotnost, dezinformaciju. Također nam je žao, da se prije svega koncentrira na proturječnostima ljudskih osebujnosti i pretežito ciljano izvrgava ruglu negativne aspekte ljudskog ponašanja. Time pothranjuje pesimizam, tugu i očaj, a u najgorem slučaju sumnju, razdor i mržnju. Ako je već pravo, otkriti koji udio u svijetu ima ono ružno, onda je legitimno i u interesu svih, otkriti što u ovom svijetu čini ono lijepo. Svijetu je više nego ikad potreban optimizam, nada i jedinstvo.

Uzajamno razumijevanje čovjeka s čovjekom značilo bi znatan napredak, značajniji još od svih napredaka na znanstvenoj i tehnološkoj razini, koje je poznavalo 20. stoljeće. Zato društvo mora poticati izravne susrete svih svojih dijelova i istovremeno se otvarati prema svijetu.

U tom smislu podupiremo obrazovanje jednog ljudskog Bratstva, u kojem bi svaki pojedinac bio građanin svijeta. To će voditi k tome, da nestane razlikovanje ili diskriminacija na rasističkoj, etničkoj, socijalnoj, religioznoj, političkoj i drugoj razini. Radi se konačno o tome, djelovati široko, da bi mogla nastati kultura mira. A ova će tada biti potpuno usmjerena na integriranje i zajedničko djelovanje. Za to su se pripadnici Ruže i Križa oduvijek zauzimali. Budući da je čovječanstvo u svojoj esenciji jedinstveno, može postati sretno samo ako promiče sreću doista svih ljudi bez izuzetka.

Kad govorimo o odnosu čovjeka prema prirodi, mislimo, da on sveukupno nije nikada bio tako loš kao danas. Tko hoće, može promatrati kako čovjekova aktivnost prouzrokuje sve gore i razornije posljedice za okolinu. Pri tome je ipak očito, da preživljavanje ljudske vrste ovisi o njenom ophođenju prema prirodi s poštovanjem, u pogledu očuvanja njene ravnoteže. Impozantan civilizacijski razvoj je, na osnovi biološke manipulacije izvorima hrane, primjenom postrojenja i tehnike s trajnim onečišćenjem okoline na širokoj osnovi, kao i nezadovoljavajuće riješenim odlaganjem atomskog otpada, da spomenemo samo neke značajne rizike, proizveo nepredvidive opasnosti. Zaštita prirode, jamstvo za dalji opstanak čovječanstva, postala je tema svih građana, nakon što su se ranije time bavili samo odgovorni specijalisti. Zaštita okoliša je danas tema za cijelu zemlju. To sve još povećava razornost, dok se predodžba, što je uopće priroda, međutim promijenila. Čovjek prema njoj stoji u odnosu uzimanja: danas se više ne može govoriti o prirodi kao takvoj. U budućnosti će priroda biti ono, što čovjek hoće, što bi ona trebala biti.

Jedno od tipičnih obilježja današnjice predstavlja velika potrošnja energije. Ovaj fenomen ne bi po sebi bio zastrašujući, kada bi se postupalo promišljeno. Ipak konstatiramo, da se prirodna rudna blaga prekomjerno izrabljuju. Rezerve ugljena, zemnog plina i nafte bliže se polako, ali sigurno kraju. S druge strane, novi izvori energije, kao atomski reaktori, kriju potencijalnu opasnost, kojoj se prilikom neke katastrofe još ne znamo pravilno suprotstaviti.

Također vidimo, da usprkos upravo poduzetih napora, u međusobnom usuglašavanju, nisu mogle biti donešene nikakve radikalne mjere i to u područjima kao što su učinci staklenika zbog pretjerane uporabe ugljičnog dioksida, krčenje šuma, proširenje pustinja, zagađenje mora itd. Razlog za to leži u pomanjkanju volje. Osim napada na okoliš, zbog čega će čovječanstvo biti izloženo teškim opasnostima, odražava ovo ponašanje i visoku razinu nezrelosti, bilo kolektivne ili individualne. Ma kako bilo, mislimo, da ovaj poremećaj klime sa svojim olujama, poplavama itd., može biti posljedica predugog opterećujućeg zahvata čovjeka na našu vlastitu Zemlju.

Drugi ozbiljan zadatak će nam se sve više javljati u budućnosti: problem s vodom. Ovdje se radi o neophodnom elementu, za održavanje i razvijanje života. U jednom ili drugom obliku sva živa bića su upućena na to. Ni čovjek nije iz toga isključen, jer se i njegovo tijelo sastoji od 70% vode. Pristup slatkoj vodi danas na svijetu je ograničen na jednog stanovnika od šest. U sljedećih pola stoljeća prijeti opasnost, da se ovaj odnos pogorša na jednu osobu od četiri. Razlog leži u stalnom porastu stanovništva u svijetu, kao i u neprekidnom porastu zagađenja rijeka i struja. Stručnjaci su ovdje jedinstveni u iskazu, da će "bijelo zlato" - još više nego "crno zlato" - postati u ovom stoljeću uzrokom svađe, sa svim svojim rizicima sukoba, koje takvo nešto uključuje. Ovdje je također nužan nastanak globalne svijesti o ovom problemu.

Zagađivanje zraka skriva u sebi također značajne opasnosti za život općenito, a posebno za ljude. Industrija, grijanje i promet pridonose općem pogoršanju kvalitete zraka, ispunjavajući atmosferu štetnim tvarima, što opterećuje zdravlje stanovništva. Upravo su gradska područja najjače pogođena ovim fenomenom i moraju uzeti u obzir, da ova opasnost raste u odnosu na kontinuirano širenje njihovih rubnih zona. Neprekidno širenje velikih gradova pretstavlja opasnost za ravnotežu društva, koja se ne smije potcijeniti. Zato usvajamo gledište Platona, na koje smo se upravo pozvali: "Do one točke, gdje on, uvećan, čuva svoje jedinstvo, može se grad dalje širiti, ali ne i izvan toga." Sklonost kolosalnom nije u stanju promicati humanizam u onom smislu, kako smo humanizam mi opisali. Gigantizam u unutrašnjosti velikih gradova dovodi do poremećaja i potiče nelagodu i osjećaj nesigurnosti.

Ponašanje ljudi prema životinjama spada u odnose, koje čovjek održava s prirodom. Njegova je dužnost, voljeti životinje i poštovati ih. Sva živa bića su dio životnog lanca, onako kako se on predaje na zemlji, i sva su ona predstavnici razvoja. Na svim svojim razinama su životinje također nositelji božanske duše i imaju udjela u planu Stvaranja.

Idemo tako daleko da smatramo, da su među svim živim bićima ljudi u ovom razvoju i najrazvijeniji. Iz svih tih razmatranja, smatramo vrlo podlim, pod kojim uvjetima se bezbrojne životinje uzgajaju i kolju. Operativne zahvate na živim životinjama u znanstvene svrhe smatramo barbarstvom. Općenito smo mišljenja da Bratstvo mora uključiti sva bića, koja je život donio na svijet.

U tom duhu dijelimo sljedeće gledište, koje je pripisano Pitagori: "Dokle god ljudi nastavljaju, bez kajanja uništavati živa bića nižeg reda, neće poznavati ni zdravlje ni mir. Dokle god mrcvare životinje, ubijat će se i međusobno. U stvarnosti neće onaj, koji sije ubojstvo i patnju, požnjeti radost i ljubav."

Što se tiče odnosa čovjeka sa Svemirom, mislimo, da on počiva na uzajamnoj ovisnosti. Budući da je čovjek dijete Zemlje, a Zemlja sa svoje strane dijete Svemira, čovjek je dakle dijete Svemira. Na taj način potiču atomi, od kojih se sastoji ljudsko tijelo, iz prirode i pronalaze se i na kraju Svemira, što je astrofizičare potaklo na izjavu, da je "čovjek dijete zvijezda". Ako je čovjek obvezan na zahvalnost prema Svemiru, onda i Svemir zahvaljuje mnogo toga čovjeku, sigurno ne svoje postojanje, ali razlog svoje egzistencije. Jer što bi bio Svemir, kada mu se ne bi mogle diviti oči čovjeka, kada ga ne bi mogla shvatiti njegova svijest, kada se u njemu ne bi mogla odražavati njegova duša? Zapravo, Svemir i čovjek se uzajamno trebaju, kako bi se prepoznali i čak, kako bi se ponovno prepoznali. To gotovo vodi do uzrečice: "Spoznaj samoga sebe i spoznat ćeš Svemir i Boga."

Ne smije se iz ovog izvući zaključak, da naše viđenje onog, što je Stvaranje, želi čovjeka staviti u njegovo središte. Nije nam namjera, od čovjeka učiniti središte božanskog Plana. Mnogo više nam je cilj, učiniti čovječanstvo središtem naše duhovne zaokupljenosti. Prema našem mišljenju, sadašnjost čovjeka na Zemlji nije rezultat nekog slučajnog susreta određenih činjenica i prilika. Egzistencija čovjeka je ciljani rezultat jedne namjere, koja svoje podrijetlo nalazi u univerzalnoj Inteligenciji, koju općenito označavamo sa "Bog". Ako Bog u svojoj neizmjernoj nadmoći nije više shvatljiv i intelektualno razumljiv, ne važi to ni u kojem slučaju za Zakone, putem kojih se On manifestira u Stvaranju. Kao što je već spomenuto, čovjek ima sposobnost i dužnost, studirati ove zakone i primijeniti ih za svoje vlastito materijalno i duhovno dobro. Mislimo čak, da u ovom studiju i njegovoj primjeni ne počiva samo smisao njegova bitka, nego također i njegova sreća.

Odnos čovjeka prema Svemiru potiče i pitanje, postoji li život i izvan Zemlje. U to smo uvjereni. Ako krenemo od toga, da Svemir broji otprilike stotine milijardi galaksija, i da jedna jedina galaksija pokazuje u prosjeku oko sto milijardi zvijezda, ima na milijune sunčevih sistema, koji se mogu usporediti s našim. Ako netko iz toga izvuče zaključak, da je u cijelom Svemiru samo naš planet naseljen, onda nam se to čini apsurdnim i egoističnim. Među pojavnim oblicima života na drugim planetima ima vjerojatno i takvih, koji su daleko razvijeniji od ovih na našoj Zemlji, a drugi su možda manje. No svi oni čine dio božanskog Plana Stvaranja i povezani su u kozmički razvoj. Što se tiče pitanja, bi li izvanzemaljci bili u stanju stupiti u kontakt s našim čovječanstvom, mislimo, da je to moguće, no ne polažemo na to nikakva očekivanja. Imamo druge prioritete. U svakom slučaju, dan kada će se dogoditi takav kontakt, bit će događaj bez premca. Tada će se povijest čovječanstva stopiti s onom univerzalnog života...

EPILOG

Dragi čitaoče, draga čitateljice!

To je sad ono, s čim smo vas željeli upoznati putem ovog Manifesta. Je li vam se učinilo uznemirujućim? Budite u tom slučaju uvjereni, da smo mi, oslonjeni na našu filozofiju, prožeti idealizmom i optimizmom. I tako cijelo naše povjerenje polažemo u čovjeka i njegovu sudbinu. Ako se uzme u obzir, što je sve korisno i lijepo čovjek stvorio na područjima znanosti, tehnologije, arhitekture, umjetnosti, književnosti kao i u drugim područjima, i ako se razmišlja o plemenitim osjećajima koje može osjetiti i izraziti, kao što su suosjećanje i ljubav, onda se ne može sumnjati u to, da čovjek u svojoj nutrini posjeduje nešto božansko i da mu tako uspijeva, nadrasti sebe i činiti dobro. Pri tome mislimo, čak i uz rizik da se činimo utopijski usmjereni, da čovjek posjeduje moć, stvoriti od Zemlje mjesto mira, harmonije i bratstva. No to ovisi samo o njemu samom.

Sadašnja svjetska situacija nije očajavajuća, ali je uznemirujuća. Ono što nas najviše zaokuplja, nije stanje čovječanstva, nego mnogo više stanje našeg planeta. Mislimo zapravo, da vrijeme za duhovni razvoj čovjeka nije ni u kojem slučaju isteklo, jer budući da je njegova duša besmrtna, postoji neka vrsta vječnosti, kako bi se ljudski razvoj priveo do uspješnog kraja. S druge strane, Zemlja je srednjoročno stvarno ugrožena, u najmanju ruku kada se radi o životnim okvirima za ljudsku vrstu. Vrijeme se za nju bliži svom kraju, i mislimo, da će očuvanje Zemlje biti središnji izazov za ljude 21. stoljeća. Ovom izazovu će se morati odazvati politika, gospodarstvo, znanost, tehnologija i općenito sva područja ljudske aktivnosti. Zar je tako teško uvidjeti, da cijelo čovječanstvo može naći svoju sreću, ako živi u skladu sa zakonima prirode i osim toga u suglasju s božanskim zakonima? I zar je s druge strane toliko nerazborito, priznati si, da ono ima sredstva da u vlastitom interesu nadraste samo sebe? Ma kako bilo, ukoliko se ljudi i nadalje budu pridržavali svog dosadašnjeg materijalizma, ispunit će se najcrnja proročanstva o propasti, i nitko neće ostati nepošteđen.

Ostavimo po strani političke ideje i religiozno ispovjedanje vjere, kao i filozofska stajališta svakog pojedinca. Više nije vrijeme za podjele, ma kakve vrste bile, nego za okupljanje, objedinjavanje razlika u službi općeg dobra. U tome objedinjava naše Bratstvo u svojim stupnjevima kršćane, židove, muslimane, budiste, hinduiste, animiste pa čak i agnostike. Ono također objedinjava i osobe, koje pripadaju svim socijalnim klasama i zastupaju sve klasične političke struje. Muškarci i žene imaju ovdje status potpune ravnopravnosti, a svaki član ima pravo na iste povlastice. Ovo jedinstvo u različitosti je upravo ono, što čini snagu našeg ideala i našeg Egregora. Ukoliko je to tako, onda stoga, jer se vrlina, koju mi najviše njegujemo, zove tolerancija, koja upravo znači pravo na raznolikost. To od nas još uvijek ne čini mudrace, jer mudrost obuhvaća još mnogo više vrlina od ove jedne. Smatramo se prije filozofima, što bi doslovno značilo ljubitelji mudrosti.

Prije nego što zapečatimo ovaj Positio, što će mu dati prepoznatljivo obilježje našeg Bratstva, želimo ga zaključiti jednim prizivanjem, koje izražava ono, što želimo označiti kao Utopiju pripadnika Ruže i Križa, u platonskom smislu ove oznake. Pri tome apeliramo na dobru volju svih i svakog pojedinca, kako bi ova Utopija jednog dana postala stvarnost za veliku dobrobit čovječanstva. Možda taj dan neće nikada doći, no ako se svi ljudi dobre volje potrude, vjerovati u to i na odgovarajući način djelovati, onda svijet može postati samo bolji...

Utopija pripadnika Ruže i Križa

Bože sveg života,
U čovječanstvu, o kojem sanjamo,
političari su duboko humani i djeluju u službi općeg dobra,
Odgovorni za gospodarstvo i financije upravljaju
državnom imovinom obzirno i u interesu svih,
Znanstvenici su produhovljeni i stvaraju svoja
nadahnuća iz knjige prirode,
Umjetnici su inspirirani i izražavaju u svojim djelima
ljepotu i čistoću Plana Stvaranja,
Liječnici su prožeti ljubavlju za bližnje
i njeguju jednako dušu kao i tijelo,
Neće biti ni bijede ni siromaštva, jer svatko dobiva
ono što mu treba, kako bi sretno živio,
Rad se više ne trpi kao prisila, nego se mnogo više osjeća
kao izvor razvitka i zdravlja,
Priroda će se spoznati kao najljepši Templ uopće
a životinje kao naša braća na putu svog razvoja,
Postoji svjetska vlada, koja se sastoji od vlada svih nacija i
koja će vladati u interesu cijelog čovječanstva,
Spiritualnost je ideal i način života, i crpi se iz jedne
svjetske religije, koja će biti sazdana više na spoznaji
božanskih zakona nego na vjerovanju u Boga,
Ljudski odnosi su zasnovani na ljubavi, prijateljstvu i
bratstvu, tako da svijet živi u miru i harmoniji.

Neka bude tako!

Zapečaćeno 20. ožujka 2001.

RC-godina 3354