Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje sa "da" ili "ne", izgleda nam svrsishodno razmisliti što se misli o nekom razvojnom putu, bez obzira koje je vrste. Što je razvoj? Koja područja čovjeka se s time mogu obuhvatiti? Tko i što se uopće može razvijati? I u konačnici, što bi se moglo uopće razumjeti pod pojmom "put" koji bi udovoljio izvjesni zahtjev i bio od potpore za razvoj?

Čovjek stalno nešto razvija. On upotrebljava većinom samo različite izraze kao vježba, obučavanje, trening itd. Ako se netko želi razviti u vrhunskog umjetnika na primjer, na klaviru on treba marljivo vježbati. Drugi opet treniraju s predanošću na različitim fitnes-spravama da bi se možda razvili u smislu nekog ideala ljepote ili zdravlja. Moglo bi se prihvatiti da za svakog čovjeka i njegova nastojanja postoji neki posebni i isprobani put razvoja. Svi putovi imaju svoje karakteristike i možda se trebaju još usavršavati u detaljima. Skoro da je naše pitanje na prvi pogled nepotrebno u mnoštvu tolikih mogućosti koje se nude. Može li čovjek uopće nešto početi s tim pitanjem ili ne, ovisi u konačnici, koliko se on u stvari sa tim svim mnogim metodama razvoja u svakodnevnom životu stvarno i mogao razvijati. Ako bi čovjek htio shvatiti te stvari on treba dostići izvjesni stupanj spoznaje kako bi ih razumio.

Do sada još nismo označili u kojem smjeru razvoja se radi kod našeg pitanja. Možda se ovdje misli na jedan posebni put koji bi trebao imati za cilj čovjeku omogućiti univerzalna saznanja i uvide. S obzirom na potrebe čovjeka za veseljem, srećom, mirom i samo-ostvarenjem sigurno da postoje mogućosti za ostvarenje toga. Također se može postaviti još jedno pitanje: koliko je sam čovjek uopće univerzalan?

Sigurno čovjek želi imati dobro opće obrazovanje. Poneki ljudi htjeli bi odmah sve znati i također još i odmah posjedovati sve što je moguće.

Postoji još i druga vrsta općeg obrazovanja, koje se ne može dostići na nama poznatim institucijama, jer se ono ne može dostići s općim poznatim metodama usvajanja znanja. Obrazovanje o kojem želimo govoriti odnosi se na onog "drugog" čovjeka koji je širokoj masi profanog čovječanstva možda jednostavno nepoznat. Postavimo li pitanje o univerzalnosti čovjeka onda se na ovom mjestu treba još i precizno pitati tko je ili što je čovjek ako se spominje još i taj "drugi čovjek"?

Visoka ezoterijska učenja mistike kažu da su svi pojavni oblici u Stvaranju dualne prirode. Svaka vanjska vidljiva i opažljiva stvar ima unutarnju bitnu jezgru. Moglo bi se reći ona je njen uzrok, a čije su kvalitativne značajke odgovorne za vrstu pojavnosti ili očitovanja u osjetilnom spoznatljivom svijetu. Tako i čovjek prema tome principu ima svoj unutarnji bitak. Taj unutarnji čovjek, pri čemu je vanjski vidljivi čovjek samo prebivalište, jest alat za ispunjenje posebne svrhe evolucije.

Ova globalna svrha evolucije, kojoj cijelo Stvaranje podliježe, jednostavno glasi r a z v o j, kao na primjer razvoj individue čovjeka i time povezan razvoj cjelokupnog čovječanstva od najprimitivnijih početnih stupnjeva egzistencije pa do potencijalno najvišeg stupnja postojanja i svih mogućih izražajnih oblika. Ovaj princip izražava također da individua čovjek snosi odgovornost i za ono kako i kamo se cijelo čovječanstvo razvija.

Sada ćemo pokušati pronaći neki odgovor na pitanje što je potrebno razvijati u čovjeku. Pri tome prvo moramo staviti na stranu onaj dio čovjeka kojem uopće nije potreban razvoj. Mnogi ljudi su mišljenja da čovjek posjeduje dušu i da je ona iskra Božja. Zapravo trebalo bi se reći da je čovjek duša koja je primljena u neko tijelo, ali ovu činjenicu sada nećemo pobliže objašnjavati. Zanimat će nas razvojna sposobnost i potreba za razvojem čovjeka stoga jer učestalo postoji krivo mišljenje da je duša već sve ono što se treba razumijevati pod unutarnjim čovjekom. Kad bi to tako bilo, kakvu bi jadnu ulogu onda čovjek pripisao Bogu.

Mogli bi prihvatiti činjenicu da je to taj unutarnji čovjek koji se također manifestira i u vanjskim životnim navikama. Kao preduvjet možemo prihvatiti činjenicu, da ono što se u čovjeku treba i može razvijati, leži u njegovoj nutrini, ali ipak poistovjetiti dušu s unutarnjim čovjekom značilo bi da se on usuđuje misliti da može razvijati Boga, jer ono što se u njegovom najmanjem dijelu, iskri, treba razvijati, mora se i u cjelini.

Istovremeno zastupa se mišljenje da je Bog apsolutno biće savršenosti. Prema tome i naša duša, naša jezgra, Božja iskra u nama, morala bi biti savršena, čista i ne treba daljnji razvoj.

Što je dakle to što čovjek treba tijekom zemaljskog života razvijati ili usavršavati?

Doduše prosječni čovjek, koji ne zna o svim tim stvarima, teži za izvjesnim razvojem i trudi se oko svoje vanjske pojavnosti. Ne smije ga se kritizirati, jer se čovjek može samo brinuti o onim stvarima koje su mu poznate. Ali to ne mijenja na činjenici da bi to mogli biti samo alati koji služe istinskom radu na jedinom istinskom djelu. Tako naša duša, iako je sama savršena, obavijena je s nečim što ne samo da je sposobno za razvoj, već ga također i neminovno treba. Ustvari u izvjesnom području naše unutrašnjosti postoji dio koji se treba pročistiti. Upravo ta potreba odgovorna je za to da naša duša uvijek iznova traži inkarnaciju u materijalnom tijelu. A.M.O.R.C. govori o "Duševnoj Osobnosti" koja se izražava kroz vanjskog čovjeka sa svim svojim jakostima, ali i nebrojenim slabostima. Dakle, Duševna Osobnost je onaj segment Univerzalne Duše koji je nesavršen i preko kojeg čovjek uopće provodi svoj razvoj. Ono razvojno u čovjeku samo je dio nečega većega, preko kojeg smo svi zajedno povezani, ali uvijek ostajemo jedinstvena osobnost i prebivamo u raznim fazama našeg postojanja na različitim razinama. Naš unutarnji čovjek o kojem govorimo, a to je naša prava osobnost, možemo reći "Duševna Osobnost", ima svoju domovinu na duhovnoj razini ili nematerijalnoj razini, ali mora jedan dio svoga ciklusa provesti na zemaljskoj razini u ljudskom tijelu, upravo zbog razvoja. Time taj istinski unutarnji čovjek prolazi tri faze svog putovanja dakle, zemaljski život, fazu nakon tog života na duhovnoj razini i prenatalnu fazu kada Duševna Osobnost očekuje ponovno rođenje. Izgleda da je to zatvoreni krug, ali trebali bi si predstaviti spiralu koja nam predočava da je svaki novi život na zemlji ili na materijalnoj razini novi stupanj u neminovnom i zacrtanom usponu čovjeka u Stvaranju.

Ono što je u čovjeku savršeno jest "Esencija Duše", ono Božansko, univerzalna energija Duše, koja sve prožima, ali ne leži u ljudskim rukama i moći da utječe na to Božansko. Prema tome, sve je dualne prirode i potrebno je poznavati zakonitosti Duše. Drugačije rečeno, potrebno je poznavanje duhovnih zakonitosti i njihove veze sa prirodnim zakonitostima, odnosno sa zakonima materije ili materijalnog svijeta. Spoznavanjem ovih činjenica mnogi fizičari postali su mističari. Fasciniralo ih je, a sa sigurnošću možemo reći, cjelovito znanje, dakle univerzalna znanost. Svaki čovjek može doći do tog saznanja, jer u sebi nosi isti potencijal "Esencije Duše" i svaki čovjek može i ima pravo na razvoj, na svoju slobodu volje i može se usmjeriti na univerzalno obrazovanje. Put koji omogućuje razvoj ove vrste nudi mistika, koja u sebi sjedinjuje saznanja o oba svijeta - duhovnog i materijalnog. Dakle, ne zaboravimo da čovjek uvijek živi i dio je oba svijeta. Zašto oba? O tome nam već govore zakoni dualiteta i polariteta u Stvaranju.
"Kako gore tako dolje, kako dolje tako gore" - kaže drevni "hermetički zakon".

Jeste li se ikada zapitali što je cilj razvoja? Je li to možda majstorstvo, kako u malom tako u velikom? U životu ima mnogo zanimljivih pitanja o kojima se može razmišljati, ali nas život ipak uvijek stavlja u okolnosti gdje moramo izravno upotrijebiti naše znanje i naša iskustva. Od posebne važnosti za čovjeka, na spirali razvoja, su upravo njegova vlastita iskustva i sposobnost da crpi iz iskustava drugih, a da zna dobro razlikovati što njemu pripada, a što ne, dakle, što bi bilo dobro da usvoji, a što da odbaci. Svijet je dualne prirode.

Vratimo se opet na svoj vlastiti razvoj nakon što smo načinili izlet u filozofiju života. Karakter čovjeka spoznatljiv je po tome kako on misli, govori i postupa. Budući da to nije uvijek plemenito i u naše vrijeme opažamo loše stanje u okolnostima ljudskog društva i kulture, a ako smo iskreni i u nama samima. Ljudi koji su svjesni toga stanja - a može se pitati tko toga nije svjestan - zapravo mogu uvijek učiniti nešto za promjenu tog stanja. Pođimo uvijek prvo od sebe.

O biljkama i životinjama ne može se reći da svjesno teže za višim razvojem. U kvaliteti svojih životnih očitovanja ne moraju nešto promijeniti, jer žive odgovarajuće njima od Stvoritelja dodijeljenoj ulozi i stoga od njih ne proizlazi nikakva opasnost za Stvaranje, čak niti za njihovu vrstu. Ali kod čovjeka smo na to naviknuti. Dakle čovjeku su se za vrijeme njegovog stvaranja morale dodijeliti i povjeriti osobine i sposobnosti koje nije posjedovalo ni jedno poznato biće u lancu evolucije prije njega i kojima većina nas do danas još nije potpuno ovladala. Samo mudro i odgovorno ophođenje sa tim stvarima odlučuje u konačnici, da li će čovjek posjedovanjem njemu namijenjenog ljudskog dostojanstva udovoljiti norme i život biti za njega i za druge biti od blagoslova ili će se spoticati iz jedne nesreće u drugu, patnju, jer nije u skladu sa sveprožimajućim kozmičkim poretkom. Taj poredak ili apsolutna duhovna zakonitost je neumoljiva i nitko ne može izbjeći njenom pravednom djelovanju, bilo da on razumije to ili ne.

Prema ovome što je rečeno možemo naslutiti koliko beskrajni spektar ljudskog bitka na svjesnom i pravilnom razvojnom putu biva aktualan i mora se majstorirati. To je razvojni put koji u bitnome služi istraživanju tog kozmičkog božanskog poretka kako bi čovjek živio i razvijao se u skladu s njime.

Tajnu svog bića čovjek mora postupno otkrivati. Uvijek iznova pronalazimo nalog: "Spoznaj samog sebe". Čovjek mora u svojoj nutrini pronaći talente i sposobnosti, spoznati ih i učiti se s njima ophoditi kako bi ih na kozmičko legitimni način primjenjivao za sebe i u korist drugih.

Za onoga tko to savjesno čini može se smatrati da se već nalazi na sređenom putu svog višeg razvoja.

Ali mora se uzeti u obzir i to da sigurno nije jednostavno doći na takav put i da je prije nego što se to uopće dogodilo, već prethodio izvjesni unutarnji razvoj kojeg čovjek većinom sam nije svjestan. Uobičajeno ljudi žele danas jedno, a sutra već možda nešto drugo, čak i suprotno. Kako bi se uopće došlo na istinski put razvoja i uspješno njime koračalo, čovjek mora biti postojan i odoljeti iskušenjima koja ga odvraćaju od puta. Potrebna je izvjesna unutarnja spremnost koja samo polagano sazrijeva.

Što su tipične osobine takvog univerzalnog puta?

Slijedi nastavak ...

Iz arhiva R.C

Izdavač
A.M.O.R.C. * Lange Str. 69 * 76527 Baden-Baden
- Sva prava pridržana -

Informacije o Starom i Mističnom Redu Ruže i Križa, članstvu, kućnom studiju mistike i javnim predavanjima objavljene su na web stranici AMORC-a: www.amorc.hr