O toj temi ne bi rekli ni jednu riječ, kad ne bi znali da su mnogi ljudi osamljeni i pod tim mnogo pate. Ipak smatramo da ove misli jedva da su dostatne, nekoga razriješiti njegove osamljenosti. To kažemo unaprijed, kako nitko ne bi s prevelikim očekivanjem ovo čitao i na kraju bio razočaran.

I samoća je sudbina, križ, optimisti doduše misle, da mi sami uvijek oblikujemo okolnosti zbog kojih patimo. To je samo donekle točno. Naravno izvjesne vanjske okolnosti ovise o nama. Mnogo toga moramo ipak samo prihvatiti, kako nam je dano. Ako netko dođe na svijet kao bogalj on se time mora pomiriti. To isto vrijedi i za ljude, koji su opremljeni s bojažljivom i stidljivom dušom. Oni iz svoga života ne mogu više načiniti, nego što su njihove sklonosti i talenti.

Cilj ovog članka nije, nekome pokazati put, kako će izaći iz svoje osamljenosti. Takav put ne postoji. Sama samoća je životni put, kojim ide onaj koji je poslan na taj put. Ako usprkos tome pokuša napustiti put, on odlazi u zabludu, izgubi se stvarno i beznadno. Sam mora ići putem koji mu je određen i ako on također vodi kroz maglovita polja. Samo tako si on pripravlja preduvjete za stanje s manje osamljenosti u slijedećem životu.

Nije važno dakle za osamljenog na koji način on bježi od svoje osamljenosti, već kako sprečava da ga ona muči i pritišće. Stojimo li sasvim blizu nekom problemu, on se pred nama pretvara u brdo i ne znamo što bi protiv toga poduzeli prestrašeni i u očajavanju. Udaljenost ipak čini neki problem u veličini mnogo manjim tako da on više ne pravi strah niti zecu.

Bolesnik koji stalno misli na svoju bolest i više na ništa drugo, on će svako odstupanje tijela od normale, pripisivati svojoj bolesti i na kraju predstavljati od straha podrhtavajući snop, koji sam sa sobom propada ili vodi čak neki jadan život.

Često se naginje, osamljenost gledati kao neku duševnu bolest. U mnogim slučajevima ona to nije. Na čemu se raspoznaje je li neka osamljenost bolesno ili zdravo stanje? Tko   p a t i   zbog svoje osamljenosti, njegova duša nije bolesna. Duša nekog patnika žudi za razumijevanjem i nadopunjavanjem. Ona ne može shvatiti, zašto joj ta sreće nije dodijeljena. Takva duša prolazi kroz mnogo sati jada, no ipak je to   d o k a z   d a   j e   o n a   s a s v i m   z d r a v a.

Na duševnom području je obratno nego na tjelesnom. Tko tjelesno trpi bol, on je u pravilu bolestan. Onaj koji se duševno osjeća jak i zdrav, nikad ne osjeća bol, nikad ne pati, nikad ne osjeća tračak sažaljenja, on bi trebao ozbiljno biti u brizi o stanju svoje duše.

Postoje dva razloga za osamljenost: egoizam ili nesposobnost za društvenost. Prvi razlog znači bolest duše. S pravom poučava jedna hebrejska mudrost: "osamljen je onaj, koji samo sebe voli!"
Drugi razlog osamljenosti znači svetost i milost. Oni lako vode do askeze i odricanja i čak omogućuju monaški život. S tom osamljenošću htjeli bi se pobliže baviti jer je to ona zbog koje se, ako ona nekoga obuzme, često pati.

Nastavlja se ...

Iz arhiva R.C

Izdavač
A.M.O.R.C. * Lange Str. 69 * 76527 Baden-Baden
- Sva prava pridrľana -

Prijašnje članke možete potražiti na adresi: www.amorc.hr/arhiva-forum.php