Zašto osamljeni pati zbog svoje osamljenosti? Zato jer njegova duša nešto hoće, što ona ne može, što joj je uskraćeno dostići. Zbog osamljenosti pati onaj, koji ne vidi nikakvu z a d a ć u, koji zbog nje osjeća, da mu je osobna sreća u opasnosti, koji je shvaća kao osobnu nesposobnost pravilno živjeti i da to nije od Boga željeno s t a n j e.

Protiv težnje za srećom osobne vrste nema se ništa. Često koračamo putovima, na kojima povređujemo prava naših bližnjih. Onda nam se s pravom događa, ako na putu prema osobnoj sreći ne doživljavamo napredak, kad nam Kozmos postavlja neke prepreke na putu, kako bi odustali od naših samo profanih želja. Preispitajmo dakle naše tašte, pohlepne i strastvene želje, ako se osjećamo osamljeni. To su naše m i s l i, koje nas čine osamljenim. Skromnost, spremnost i skrovitost za služenje oslobađaju nas odmah od teškog tereta samoće. Tko je iz egoističkih razloga osamljen, neće se pri tome osjećati jadno. Njemu je dovoljno slijediti svoja egoistička nastojanja. Prije ili kasnije ipak će napustiti svoje stavove. Za to se brine Kozmička Zakonitost.

Ali onaj tko je sam, bez da je egoističan, neka si pojasni, da samoća nije samo sudbina, protiv koje izgleda, da je besmisleno boriti se, već da samoća predstavlja odlikovanje. Najveći ljudi uvijek su bili istovremeno također sami. Da, njihova veličina nije mogla biti zamišljena bez te samoće. Tko ne može podnijeti jaku buku ovoga svijeta, koji može biti bez ljudi oko sebe, on možda može samo u samoći napredovati i biti dobročinitelj za čovječanstvo. Ako se čovjek za neko vrijeme povuče od svijeta, onda to treba biti kreativno i bez odricanja, svrsishodno i puno ljubavi. Iz toga treba proizaći stvaralačko djelo, a ne letargija zbog bijega od stvarnosti. ono što duša hoće, ne bi joj se trebalo uskratiti. Duševna Osobnost čovjeka, onaj "psihički" dio čovjeka treba se razvijati, još je nesavršen i nalazi se ovdje na Zemlji, kako bi čovjek kroz rad na samom sebi jednoga dana dostigao majstorstvo, ono stanje, koje su nam veliki lučonoše uvijek pokazali i dokazali svojim primjerom, svojim životom i svojim djelima.

Ne treba si ništa utvarati: ne može se izbjeći osamljenost, ako se samo promijene svoje vanjske okolnosti, pronađe mnogo prijatelja ili se vjenča. Osamljenost je unutarnje stanje, kojem se samo iznutra može prići. Svaka veza na nekog čovjeka je upitna. Ljudi zataje, ne ispunjavaju očekivanja, ljudi umiru. Neka se zato ne traži oslonac samo kod drugih ljudi, već kod samog sebe i kod Boga. Ako čovjeka žalosti, da ga nitko ne voli, neka odmah započne voljeti ljude kraj sebe i on će ubrzo biti okružen. Onaj koji ne vidi neku zadaću u svom životu, neka mu bude jasno, da postoje zadaće, koje koriste ispunjenju čovječanstva i kojih ima na pretek. Neka iskrenom voljom pođe u službu čovjeka. On se ne treba tužiti, da nigdje nema posla. Posla ima uvijek. Isus je o sebi rekao, da nije došao, da mu drugi služe, već da sam služi.

Gledajući tako, nema nikakvog razloga tužiti se zbog svoje osamljenosti (obazirući se na to, da jadikovanje ništa ne pomaže). Prava samoća stvara oko nas posebnu atmosferu, iz koje i kroz koju je moguće činiti korisne stvari.

Svjesno govorimo o samoći kao o križu. Nije li Isus poučavao: da svako na sebe uzme svoj križ? Onaj koji je osamljen bez krivnje, i trpi svoju osamljenost i uzeo je to na sebe, toga se ne treba stiditi. Nikada on u toj samoći ne gleda neku kaznu, koju je s razočarenjem prihvatio. Kozmos ne poznaje nikakvu kaznu. Ono što se nekome događa zna biti pravedno i korisno prema sveobuhvatnom zakonu uzroka i posljedice. Za svaki problem, kao i osamljenost, uvijek postoji odmah i rješenje. Samo ga treba pronaći u samoći ili bez samoće. Ne zaboravimo da se sva mudrost prima u tišini. Što to znači?

Nastavlja se ...

Iz arhiva R.C

Izdavač
A.M.O.R.C. * Lange Str. 69 * 76527 Baden-Baden
- Sva prava pridrľana -

Prijašnje članke možete potražiti na adresi: www.amorc.hr/arhiva-forum.php