U ovom dobu godine izražava se metafizički element i mistična strana života daje nam duhovni pečat Božića. Značenje toga dana. 25. prosinac nije samo priznati rođendan najvećeg Majstora Isusa, već također i dan mističnog ponovnog rođenja i inspiracije.

Kršćani nisu jedini na svijetu koji poštuju i slave taj dan, ali budući da predstavljaju najveću zajednicu u svijetu, smatraju da je to u njihovoj religiji sveti dan. S pravom oni mogu misliti da je to poseban dan, kako bi se prakticirao kršćanski duh ljubavi, suosjećanja, pravednosti i dobrote, no ipak taj dan je oduvijek mnogima bio svet. Ovaj dan je u dugoj povijesti i tradiciji već bio poznat i skoro za cijelo čovječanstvo postao internacionalno i univerzalno svetim danom.

Postoje neke dvojbe o kršćanskom gledištu je li Majstor Isus bio rođen toga dana i misli se da taj datum nije spojiv sa biblijskom poviješću. Jedno od tih mišljenja oslanja se na činjenicu da se rođenje dogodilo u doba godine kada pastiri svoja stada nisu mogli voditi van zbog oluja i zime, a ako je te noći bilo pastira koji su vidjeli zvijezdu i slijedili ju, onda se rođenje moralo odviti u nekom drugom dobu godine. Mističari ipak znaju da za odabir 25. prosinca postoji bolji dokaz od klimatskih uvjeta. Oni znaju da stoljećima prije kršćanske ere taj dan nije bio samo sveti dan, već i dan na koji su bili rođeni Avatari, Mesije i Sinovi Božji. Stoga je u skladu s Kozmičkim Zakonom to bio dan rođenja novog glasnika na Zemlji, božanskog predstavnika i istinskog Avatara. Očigledno, s obzirom na tu činjenicu nijedan mističar ne dvoji o datumu rođenja Majstora Isusa.


Značajan dan

25. prosinac je simboličan datum i to je stoljećima bilo tako, kako to stoji u svetim spisima. Skoro sve nacije na Zemlji su u prošlosti izabrale, duhovno suglasni, prve minute nakon ponoći 24. prosinca kako bi slavili silazak "kraljice neba", "nebeske djevice", sfera i rođenje boga Sunca.
U Indiji je to vrijeme neizmjerne radosti, o čemu se može čitati u knjizi "Book of Hinduism" od Monier Williamsa. To je religijska svetkovina i ljudi ukrašavaju svoje kuće s vijencima, a obveza je roditeljima, djeci i prijateljima dati darove. Ovaj običaj je vrlo star.
U Kini su se stoljećima održavale religijske svečanosti u vrijeme zimskog solsticija.


Rođendanske svečanosti

Budha, sin djevice Maye, na koju se prema kineskoj tradiciji spustio Duh Sveti, bio je rođen prema toj tradiciji 25. prosinca. Kinezi su taj dan slavili kao sveti dan daleko prije kršćanske ere.

Možemo zaključiti da su stari Perzijanci, u još starijem dobu, slavili rođendan svojeg "gospoda" i "spasitelja", Mithru 25. prosinca i to sa mnogo radosti i glazbe, te svetih napjeva.

Također su i stari Druidi imali običaj, još daleko prije rođenja Krista, slaviti rođendan svojih bogova. Iz starih dokumenata proizlazi da je Krishna bio rođen 25. prosinca. U Srednjem vijeku bilo je izvjesno vrijeme kada se rođenje stavilo na neki sveti dan u srpnju ili kolovozu.

Kod starih Egipćana, 25. prosinac bio je poseban dan rođenja bogova. M. Leclerc De Septehenes, značajni stručnjak, piše: "Stari Egipćani postavili su početak trudnoće Izide (kraljica neba) i djevičanske majke spasitelja Horusa na zadnji dan u ožujku i naveli koncem prosinca njezin porođaj." To je vrlo jasno prikazano u njegovoj knjizi "Religija starih Grka", a također i u djelu "Anacalypsis" od Higgina.

Na osnovu ovih referenci vidimo da su svi antički Sinovi Boga, Spasitelji i sveti glasnici bili rođeni od jedne djevice i da se njihova majka uobičajeno gledala kao nebeska kraljica. U knjizi od Bonwicka "Egipatska religija" čitamo u odnosu na Horusa: "On je najviše voljeni nebeski bog. Njegovo rođenje bilo je jedno od najvećih misterija egipatske religije." Vidimo njegove prikaze na zidovima Templa. On je vjerojatno bio dijete božanstva. U doba Božića, ili doba koje odgovara toj svetkovini, njegova se slika za vrijeme posebne ceremonije iznijela iz Sanktuarija, kao što se slika djeteta Isusa iznosi i prikazuje u Rimu.

U knjizi od Higgina, na koju se ovdje osvrćemo, citiramo Rigorda, koji zamjećuje da Egipćani nisu štovali samo djevičansku majku dugo prije rođenja Gospoda Isusa Krista, već su prikazivali i lik njezinoga sina koji je ležao u jednom koritu, isto tako kao što je djetešce Isus ležalo u jaslicama Betlehema. Ozirisa, također jedan drugi sina svete djevice, njegove majke nazvane Neith, slavili su i oni koji su ovisili o ideji stare religije.

Također su i stari Grci na taj dan slavili rođendan Herkula i u jednom službenom dokumentu kaže se da je noć zimskog solsticija, koju su zvali trostruka noć, bila njegovo rođenje. U tom izvješću spominje se trostruka noć u vezi Svetog Trojstva ili Tri Sveta Svjetla, a u starim pretkršćanskim ritualima predstavljala su se jednostavnim trokutom ili kroz tri isprepletena trokuta, što je trebalo značiti da Bog ili Spasitelj, koji je te noći bio rođen, sadrži u sebi tri osobe, tri faze božanstva. Kršćansko učenje o trojstvu dodano je crkvenim ritualima tek mnogo godina nakon postavljanja kršćanske crkve.

Pretkršćanski izvori

Bahus je prema starim pretkršćanskim tekstovima također bio rođen 25. prosinca. U službenim spisima čitamo da je mjesto rođenja Bahusa, kojeg su nazivali Sabath, prisvojilo više grčkih mjesta. Njegovo štovanje se uglavnom slavi na Mont Cehmisu u Trakiji. Rođenje Bahusa ili Dionisa prikazuje se u tim igrama misterija kao dijete na Božićno jutro.

Također se kaže da je Adonis bio rođen 25. prosinca, a u spisima Tertulijana, Jeronima i drugih kršćanskih crkvenih otaca, kaže se da se njegovo rođenje slavilo ceremonijom koja se odvijala u jednoj spilji. Ta spilja se nalazila u Betlehemu i ista je ona u kojoj se rodio Isus. Ovaj dan je bio i veliki sveti dan u starome Rimu. Svetkovina se nazivala "Natalis Solis Invicti" (rođenje nepobjedivog Sunca). Bio je to dan opće radosti. Sve ustanove su mirovale, a objave ratova i egzekucije razbojnika su bile odgođene i ljudi su morali darivati svoje prijatelje, a robovi su uživali veliku slobodu.

U vezi s ovom svetkovinom radosti, Ovidije kaže da su nekoliko tjedana prije zimskog solsticija kalabrijski pastiri došli u grad i svirali na svojim flautama. Stari Germani stoljećima su već slavili zimski solsticij i zvali ga "Julfest". Povodom te svečanosti obnavljali su se ugovori, zapitkivali bogovi o budućnosti, prinosile žrtve i to vrijeme provodilo se u skromnom gostoprimstvu. U staroj Skandinaviji slavila se svetkovina "Majčinska noć" ili "Jul". Skandinavci su imali boga koji se u ono vrijeme zvao Frey. Za vrijeme općih svečanosti najvažnije je bilo darivanje. Prema pričama Druida iz Velike Britanije i Irske, 25. prosinca slavilo se tako da su se na vrhovima brda palile velike vatre. To je vjerojatno podsjećalo na rođenje Mithre, koji se u izvjesno vrijeme slavio u Galiji i Bretanji. Zanimljivo je da su Druidi taj dan zvali "Nolagh" ili "Noel", koji je za njih značio dan ponovnog rođenja, a za današnje Francuze to je Božić.

U starom Meksiku preuzele su se ceremonije Atlantiđana. Postojala je svetkovina u prvom mjesecu koji se zvao Rayme, a koji odgovara današnjem prosincu. Njihova svetkovina, njihov sveti dan, zvao se "Capacrayme", što znači zimski solsticij i za vrijeme kojega su se prinosile žrtve i darivalo.

Iz ovoga vidimo da je 25. prosinac u skladu sa religijskom svijesti štovanja starih naroda, priznati sveti dan i stoga mistični dan.

Uvijek kada je univerzalni duh čovjeka u skladu s nekom misli, principom, zakonom ili učenjem, radi se o mističnoj stvari. Ako takva prigoda inače nije postavljena, onda ona to može postati kroz koncentrirano štovanje i poštovanje. Mnoge stvari u našem životu nisu svete zbog toga što su od Boga, već jer su nastale poniznim držanjem čovjeka i njegovim idealističkim motivima, kroz neprestane misli i sveobuhvatno priznanje.

Uredništvo newslettera A.M.O.R.C.-a želi vama, dragi čitatelji, sve najbolje uz srdačne pozdrave za istinski Unutarnji Mir.

Copyright ©: Sva prava pridržana. Kopiranje, korištenje, umnožavanje i izdavanje tekstova, takoder i djelomicno nije dozvoljeno, osim s posebnim ovlaštenjem od strane Starog i Mističnog Reda Ruže i Križa, A.M.O.R.C.