AMORC - Forum

Pa čovjek sve zna - zašto onda čini toliko toga pogrešno? Postavili smo si ovo pitanje u prvom dijelu ove teme u prošlom broju časopisa. Mnogi ljudi su ipak kroz povijest, tijekom svog života bili uspješniji od drugih, i to možda upravo na osnovu jednog posebnog znanja. Što čini čovjek sa svojim znanjem? Postoji li više vrsta znanja?

Svem tzv. vanjskom ili svjetovnom znanju koje nam dozvoljava da perfekcionistički oblikujemo naše djelatnosti, nedostaje još nešto sasvim odlučujuće, ono što bi mu svaki pojedinac kreativno morao pridodati iz svoje vlastite unutrašnjosti.

Napomenuli smo da čovjek mora poštivati fundamentalne zakone prirode, a ujedno i zakone Stvaranja, te da postoji i područje kozmičke etike. Čovjek posjeduje unutarnji senzor, koji nas pored svakodnevnog znanja potiče da dođemo do pravilne primjene i istinskog oblikovanja života.

Svakom biću je moguće živjeti na pravilan način, te prema tome doći u sklad s univerzalnim zakonima i pravilnije djelovati ukoliko je on spreman poslušati svoj unutarnji glas i slijediti ga. Najpoznatiji način na koji se može zamijetiti taj unutarnji glas je putem glasa naše savjesti, čije djelovanje se obznanjuje preko unutarnjeg senzora, iz kojeg vanjski čovjek prima impulse, bio on toga svjestan ili ne.

Na koji god način, uvijek su to impulsi iz tog tajnovitog izvora u našem obično nesvjesnom bitku, koji teže usmjeriti nas da se ophodimo sa stvarnošću na onaj način koji bi u svakom pogledu bio pravilan.

Pojavi li se naposljetku uz to jedan osjećaj, sreće, radosti, ispunjenja i zadovoljstva, to su opet impulsi iz našeg unutarnjeg bića koje se ne bi trebalo zamijeniti s našim vanjskim razumom. Ti impulsi nam nepobitno daju sigurnost da smo mi zaista sretni, da se istinski radujemo i da smo stvarno zadovoljni.

Sad bi neki od vas mogli proturječiti da je čovjek ionako siguran i takvi osjetilni doživljaji su mu jasni, te to ne mora za konačnu sigurnost biti potvrđeno ili takoreći sugerirano iz nekog tajnovitog, unutarnjeg ja.

Naravno da to sve nije potpuno jednostavno. Često se ne razmišlja, da se npr. ponos i zadovoljština mogu dakako zamijeniti s pravom srećom, istinskim zadovoljstvom i radošću, a također se oni nerijetko i zamjenjuju. Ako bi mogli u tom trenutku, kada doživimo osjećaje ponosa i zadovoljstva, njih zaista kao takve i razotkriti, pouzdano bi znali da smo usprkos vidljivom uspjehu načinili nešto krivo. I to usprkos našem fundiranom stručnom znanju. Ustvari je pri tome tragično, da ljudi žive u toj zabludi i u pravilu ne raspoznaju tu varku. Jer istinskom unutarnjem glasu, koji prije upozorava i kasnije nas obdaruje iz istog izvora s pravom radosti, zadovoljstvom srećom, se ustvari vrlo malo obraća pažnja ili ga se uopće ne čuje, a kamoli sasluša.

Tako se mnoge stvari čine jednostavno krivima, usprkos najboljem znanju o njihovom provođenju. Kao dokaz ovome neka služi činjenica da očito toliko mnogo ljudi, usprkos velikom uspjehu kojemu se, kako se čini, i vesele, ipak u osnovi proživljavaju svoj život bez veselja i mira. Oni žele sve više i više, a nesretni su ako to ne postignu, iako već posjeduju mnogo više od onoga što zaista trebaju. Oni mimoilaze svoju životnu sreću, jer ne spoznaju da ustvari ipak toliko toga krivo čine. Kao bitna zamka također je ovdje na djelu od čovjeka postavljen red, kojeg podržava i svjetski zakon. No ne bi se trebalo reći da naš svjetski poredak i zakoni nisu pravilni. Oni udovoljavaju shvaćanju zemaljskog zakona i poretka o etici i moralu, ali ne više od toga. I tako oni, koji ne mogu doći u doticaj s višom naravi kozmičkog poretka i njegovih zakona, ne mogu vidjeti da njihovo djelovanje, koje nije kažnjivo prema zemaljskom pravu, nije bezuvjetno i garancija da je to kozmički pravilno.

Mističar zna da zablude takve vrste ne ostaju bez posljedica. Doduše kozmički zakon ne poznaje kažnjavanje za kršenje njegovog poretka - to bi ustvari odgovaralo ljudskom pravnom poretku - ali sve to dovodi u djelovanje karmički zakon naknade i ispravljanja. Ono što čovjek u tom smislu ili slijedu doživi, može biti čak i vrlo neugodno. Dvostruko teže je onome kojem nedostaje već prethodno napomenuto i nešto pobliže objašnjeno više znanje o bitku i smislu života. On vjeruje u zlu sudbinu ili još gore u tobožnje ljudske neprijatelje. To će mu onda opet iz neznanja o stvarnim povezanostima donijeti dodatne poteškoće u njegovim djelovanjima.

Dakle onaj koji stvarno iz neznanja i usprkos ostalim vještinama često nije u suglasnosti s kozmičkim zakonom, istovremeno na raznim područjima vodi borbu protiv svoje vlastite sreće. Svakako da se to odvija u velikom neznanju, jer tko sebi već svjesno nanosi štetu.

To veliko neznanje zbog kojeg se mnoge stvari krivo čine, bitno se zasniva na nepoznavanju toga da čovjek posjeduje dva unutarnja voditelja. Moglo bi se pomisliti i na izreku "dvije duše u jednom tijelu" ili također na slobodnu volju. Poznajem li oba voditelja u sebi i njihovu namjeru? Pitanje zašto se toliko mnogo toga krivo čini, sigurno može odgovoriti onaj koji zna, kojeg od tih dvoje vođa on slijedi. Mnogi su u svojem ljudskom silasku ili padu čak došli toliko daleko da još slijede samo upute van sebe samih u zavaravajućoj nadi da time neće ništa krivo načiniti. Znanje o višim povezanostima bitka koje je u skladu s unutarnjom strukturom čovjeka bi se trebalo nadodati onome znanju o vanjskim materijalnim okolnostima. To "svjetsko" ili svjetovno znanje nije suvišno ili čak krivo. Onome "kako" nešto činiti, mora se još nadodati ono što se naziva kozmička etika. Jednostavnije rečeno, produkti ljudskog razuma moraju se nadopuniti motivacijama njegova srca.

Mističar se ne smije bez razloga naporima utemeljene znanosti, koja isključivo jednostrano forsira znanje o materijalnim stvarima, koliko god to koštalo. Naravno sve u najboljim nastojanjima da ljudski život oslobodi od zabluda i pogrešaka, koji je inače već tako pun nesreća.

Mističar u tome vidi pokušaj, perfekcioniranja polovičnosti, jer se to zamjenjuje sa cjelovitim i sveobuhvatnim. On također vidi i fatalnu slijepu ulicu i čini ga žalosnim vidjeti kako sve to jednostrano znanje čovječanstva postaje velikom opasnošću. Kako je već kratko nagoviješteno, ljudi, kojima bi to trebalo služiti, više neće moći ovladati time. Kao posljedica, stvari će ovladati njime samime i navesti ga na još više djelatnosti, koje će još razmnožiti trenutne nedaće u svijetu. A sve se to odvija u onoj mjeri, koliko se prezire saznanje o jedinom mogućem vladaru tog svjetovnog znanja, a to pak nije nitko drugi nego istinsko i prema čovjeku dobronamjerno unutarnje biće.

Vanjski ja ili ego nikad neće upravljati svim tim fantastičnim znanjem o materijalnim okolnostima, kako bi njegova primjena također čovjeku bila od blagoslova, u smislu stvarnog mira, istinske unutarnje sreće i stvarnog veselja. Jednostavno taj vanjski ego to ne može, jer ne stoji direktno u vezi s izvorištem, koje omogućava sva ta izgrađujuća iskustva. Ego je vođen jedino intelektualnim razumom, koji kako je poznato, nerijetko potiče na sva moguća djela i nedjela, pod kojima onda pati sam čovjek i njegova okolina.

Prema tim stajalištima se treba još jednom o tome razmisliti, koje je znanje vrijedno blagoslova, da bi bilo od stvarne moći. Nije li to ono znanje, koje uključuje ljudsku zrelost, da bi se moglo što korisnije ophoditi s prilikama našeg svjetovnog života, kako bi to moglo služiti ljudskom usponu, a ne samo za tehnički napredak?

Iz arhiva R.C.